Sljemenski lift do vrha Medvednice
Jedan od simbola Zagreba do 30. lipnja 2007. godine, kada je je zbog kvara motora i neisplativosti popravka službeno prestala s radom, bila je i Žičara Sljeme. Gradnja žičare počela je tijekom 1962. godine, a same pripreme za gradnju trajale su pet godina. Još je 1960. posjećena šuma kroz koju su kasnije protezala trasa žičare sa 13 čeličnih rešetkastih zakovanih stupova visokih od 7 do 40 metara, i dvije stanice za dolazak i odlazak 88 putničkih kabina. Po cijeloj trasi kružila su dva nosiva i jedno vučno uže, izgrađene su i tri trafostanice jačine 50 kW, a služile su za napajanje energijom dva elektromotora od po 125 KS-EM (2x92 kW). Na gornjoj stanici, u samoj hali, ispod željezne konstrukcije, u jami dubokoj 5 metara, smješten je pogon za vuču užeta. Za slučaj duljeg nestanka električne energije ugrađen je i pomoćni, dizelski motor 125 KS. 
Građevinske radove na žičari izvelo je poduzeće Udarnik iz Zagreba, a izradu čelične konstrukcije, opreme i uređaje s montažom izvršila je tvornica strojeva i uređaja Metalna iz Maribora. Dio opreme nabavljen je iz uvoza, a budući da u tadašnjoj državi nisu postojali zakoni ni propisi o izgradnji i održavanju osobnih žičara, prosječene trase i čelične konstrukcije izvedene su po austrijskim propisima.
Najduža jednoužna žičara
Kada je 27. srpnja 1963. godine Žičara Sljeme puštena u rad, s trasom dugom 4017 metara i samo s jednim pogonom bila je najduža jednoužna turistička žičara u Europi. Za trasu, osim dužine, karakteristični su izlomljeni uzdužni profil i mnogobrojni stupovi. 
Donja postaja nalazi se 330 m iznad mora, gornja na 1000 m iznad mora, a zatezna postaje na 665 m iznad mora. Najveći raspon između stupova je 606 m, najveći razmak od tla oko 65 m, najveći nagib nosivog užeta 47 posto. Prijevozni kapacitet plavo-žuto-crvenih kabina žičare ili kako su je građani popularni nazvali sljemenski lift po svakom smjeru bio je 450 osoba, a do vrha se stizalo za 23 minute.
Gradnju žičare, a kasnije i njen rad, na žalost, nije pratila i realizacija planova o gradnji sadržaja koji bi izletnike na Sljeme privlačili tijekom cijele godine. Iz tog je razloga žičara poslovala s gubitkom. Od planiranih 675.000 putnika na godinu i oko 20.000 kilograma robe, žičara je 1967. godine prevezla 255.075 putnika, a dvije godine poslije još 14.039 putnika manje. I nakon dvanaest godina, kada je već davno prestala biti atrakcija osim, travnatog tla i jedne od privatnih gostionica na Sljemenu nije bilo drugih sadržaja. I Tomislavac je nakon požara bio zatvoren.
Izdržala i orkansko nevrijeme
Jedna od karakteristika trase žičare njena je izloženost dosta čestom jakom bočnom vjetru. Iz sigurnosnih razloga propisi ne dozvoljavaju pogon pri vjetru koji puše brzinom većom od 10 m/sek. Međutim, žičara je izdržala bez težih posljedica i orkansko nevrijeme koje je, 22. srpnja 1973. godine, zahvatilo Sljeme. Kako su tada pisali suvremenici, pravo je čudo kako su kabine izdržale nalet vjetra koji je stoljetna stabla razbacao kao triješće, čupajući ih iz korijena. Putnici su iz kabina izbavljeni u najkraćem mogućem roku, a oni čije su kabine bile na većoj visini, na izbavljenje su čekali punih 24 sata.
Ostalih spektakularnih događaja nije bilo. Tijekom godina eksploatacije žičara je redovito servisirana, odnosno obavljan je remont različitog opsega radova.
Prema planovima izgradnje nove žičare, koja će prijevoznim kapacitetom i brzinom odgovarati EU standardima, žičara će do Sljemena kretati s Dolja s međustanicom Brestovac, koji će biti obnovljen i imat će drugu funkciju, a bit će zabranjen dolazak automobilima na Sljeme. Do tog vremena izletnici se do vrha Medvednice prevoze autobusima.
